“Početkom petog razreda većinom sam bio pod stresom, ljut i tužan,mislim da je to jednom bio kriv pubertet, naime zbog tog stresa popustio sam u školi i nizao veoma loše ocijene, no jednog dana moj stres se pretvorio u upornost, naime odlučio sam pisati najbolju zadaću na svijetu, bila je to jedna velika odluka, koju ljudi zaborave u većini slučajeva, no ja nisam. Pisao sam tu zadaću cijeli vikend i kad sam došao u školu, pri sam se put osjećao lijepo zbog uspješno napisane zadaće, ali taj sat nastavnik me nije prozvao, no nastavio sam pisati tu najbolju zadaću svaki dan dok me neprozove, ali nijednom me nije prozvao, bio sam tužan i razočaran, ali ni to me nije spriječilo u pisanju najbolje zadaće, no ovaj sam put odlučio napisati najsmješniju i najhumorističniju zadaću na svijetu, počeo sam je pisati, ali ništa mi se nije činilo smiješno pa sam se zapitao, ako mani nije smiješno vjerojatno neće ni drugima biti, ali onda mi je pao na pamet jedan dječak koji je bio vrlo bucmast i svaki dan je u školu nosio sedam sendviča, pa sam odlučio pisati o njemu, pa mi je na pamet pala jedna djevojčica, koja je bila jako zaljubljena, te sam odlučio i o njoj pisati, i kad sam sve to složio, dok sam čitao sastav umirao sam od smijeha, toliko sam se zanio da sam u sastavu spomenuo dio tijela na kojem svi sjedite, a onda sam se pitao da li sam pretjerao, hoće li me nastavnik izbaciti iz razreda, ili čak iz škole, onda će roditelji biti tužni i ljuti na mene, ali shvatio sam da nemam vremena za pisanje nove zadaće jer mi je put do škole dug 17 km, pa sam tu zadaću spremio u torbu i otišao u školu. Došao sam u školu i rekao prijateljima kakvu sam zadaću napisao, a oni su mi se počeli rugati i smijati. Ušli smo u razred, a oni su odmah rekli nastavniku da bih ja htio pročitati svoju zadaću. Volio sam tog nastavnika, jer je bio dobar i znao sam da me neće odmah prozvati. Nastavnik se nije puno obazirao na njihove riječi, te je prvo prozvao par učenika da pročitaju svoju zadaću, a onda je prozvao mene. Nisam znao što ću i mislio sam prvo reći da nemam zadaću, ali onda mi je sinula ideja da uzmem bilježnicu i pravim se da čitam to što sam napisao, a da zapravo izmišljam nešto drugo, ali možda nastavnika shvati da ne čitam što sam napisao, pa opet prođem loše, te sam ipak odlučio pročitati tu svoju zadaću. Kad sam počeo čitati svi su prasnuli u smijeh, udarali nogama i rukama od klupe jer su se smijali tako glasno da se nisu mogli zaustaviti. Kad sam završio s čitanjem, čekao sam nastavnika da mi da svoje mišljenje i ocjenu, svi su mislili da ću dobiti jedan, no nastavnik se okrenuo i dao mi toliko veliku peticu koja nije mogla stati u kućicu. Svi su bili zaprepašteni pa čak i ja, a nastavnik je rekao da sam odlično napisao zadaću i da zaslužujem peticu. Naime taj sastav je bio moj prvi književni honorar,  a dalje sam počeo pisati pjesme, priče i knjige za djecu za koje sam se trudio da budu smiješne.“

UDAR PITANJA

Naši učenici su mu postavljali mnoštvo pitanja na koja su dobili zanimljive odgovore.

Koliko ste dugo pisali knjigu Sijač sreće?

Božidar Prosenjak: Pisao sam je dosta dugo, oko 20 godina.

Gdje uzimate ideje za priče?

Božidar Prosenjak: Naime, ideje za priče dobijem promatranjem odrastanja svoje djece. Njihove zgode i nezgode dale su mi većinu ideja za priče i pjesme.

Jesu li sve vaše priče stvarne?

Božidar Prosenjak: Većina je, ali nisu se sve dogodile samo meni.

Što vas je inspiriralo da napišete knjigu divlji konj?

Božidar Prosenjak: Kroz tu knjigu samriješio svoje dvojbe u životu. Ta knjiga je zapravo metafora-slika života

Koja vam je najdraža priča koju ste napisali?

Božidar Prosenjak: Ne postoji priča koja je piscu najdraža, sve su jednako drage, ne bih htio samo jednoj dati prednost.

Koja vam je najdraža knjiga?

Božidar Prosenjak: Kada sam bio mali na kiosku sam kupovao novine uz koje bi svaki put dobivao neki drugi strip, ali ja nisam volio toliko čitati stripove, kao što sam volio čitati životopise pisaca koji se napisali te stripove. Uvijek sam tražio knjige u kojima su napisani životopisi svih pisaca.

Anita Bajić, 8. razred

Fotogalerija!