Što djetetu nikada ne bismo smjeli reći ili učiniti?

Svakom je roditelju najveća želja odgojiti sretnu osobu. Nažalost, unatoč milijunima godina koje su roditelji, znanstvenici i pedagozi kroz povijest proveli mozgajući o odgoju, nitko još nije pronašao recept za podizanje osobe koja je sretna, zna što hoće, omiljena je u društvu, zadovoljna i uspješna. Koliko god sve to svome djetetu željeli, mnogo toga ona će morati odraditi sama, no ništa opet bez roditeljske pomoći.

Usporedimo li savjete za odgoj djeteta od prije pedeset godina i danas, uočit ćemo bitne razlike. Nekad se smatralo da je najvažnije da roditelj djetetu bude autoritet, a da dijete bespogovorno poštuje i sluša roditelja. Zatim je sve to srušeno i u modu je ušao slobodniji, popustljiviji odgoj.

Kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo, većina stručnjaka danas savjetuje razinu između autoritarnosti i popustljivosti, a ta sredina znači: djetetu moramo postaviti jasne granice jer će bez njih biti nesigurno i izgubljeno. Također, danas većina stručnjaka ističe da je obitelj mjesto na kojemu dijete najviše uči i u kojemu stječe sigurnost, pa su skladni obiteljski odnosi preduvjet za uspješan odgoj. Skladni, dakle ne savršeni, jer savršenstva nema, a na nesavršenostima i pogreškama se puno toga može naučiti. Dakle, iako recepta za uspješno roditeljstvo nema, čini se da smo na dobrom putu ako znamo slušati dijete, ako odvajamo dovoljno vremena za njega i ako mu dovoljno često i iskreno pokazujemo ljubav.

Skoro svi se pitamo provodimo li dovoljno vremena s djecom, razumijemo li njihove potrebe, znaju li koliko ih volimo… Sasvim siguran u sebe je samo roditelj kojemu nije dovoljno stalo, svi ostali svjesni su skliskog terena na kojem se nalaze. Djeca to osjete, pa je važno da, kao što prihvaćamo da naše dijete nije savršeno, prihvatimo i da smo samo ljudi – nesavršeni, skloni greškama. Pogriješimo li, ispričajmo se djetetu, oprostimo si i krenimo dalje.

Ovo se, naravno, odnosi na sitnice, dok bi nekih izjava i postupaka trebalo poštedjeti svako dijete jer ostavljaju trajne posljedice. Dogodi li vam se nešto od dolje navedenoga, potrudite se da se to više ne ponovi. Ponekad roditelji, koliko god se trudili, ne uspijevaju probleme riješiti na adekvatan način, pa u nemoći, ljutnji ili nervozi ponavljaju nedopustivo – žele li svome djetetu dobro, trebali bi shvatiti da trebaju potražiti stručnu pomoć.

Među nedopustive postupke prema djetetu spadaju:

Djetetu treba graditi samopouzdanje, ne ga rušiti. Fizičko kažnjavanje: koliko god neki govorili da je batina iz raja izašla, fizičko kažnjavanje uvreda je i poniženje za svaku osobu. Naravno, ne govorimo ovdje o laganom udarcu dlanom po guzi – klinci, posebno kad su mali, znaju biti toliko zaigrani i neposlušni da i najstrpljiviji roditelj gubi glavu. Gotovo da nema roditelja koji barem jednom nije udario dijete po guzi i to još nikome nije ostavilo trajne posljedice. Ponižavanje, vrijeđanje i omalovažavanje: reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće ništa biti, da vas je razočaralo, sve to uništava samopoštovanje i samopouzdanje. Većini roditelja dogodilo se da u ljutnji kaže ono što ne misli, ali teške riječi koje djetetu poručuju da nije osoba dostojna vaše ljubavi, povjerenja i ponosa nedopustive su. Dogodi li vam se da omalovažite ili uvrijedite dijete na ovaj način, nužno je ispričati se, objasniti da niste tako mislili… Neće biti lako, ali ovo je previše važno da bi ostalo nedovršeno i prepušteno slučaju.

Prezaštitnički roditelji

Prezaštićeno dijete svijet doživljava kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega... Što donosi briga o djetetu?  Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: S jedne strane on štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.

No ponekad podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Ukoliko roditelj ne promijeni svoje ponašanje, riskira da se dijete razvije u osobu uvjerenu da ništa ne može sama, da joj je potreban zaštitnik koji će ju voditi kroz život – danas majka, sutra možda supružnik.

Takav stil odgoja, kojim roditelj nastoji dijete zaštititi od svih mogućih loših iskustava i posljedica njegovih aktivnosti, zovemo prezaštitničkim.
Prezaštitnički roditeljski stil spada u nefunkcionalan roditeljski stil. Jednostavan kriterij za ocjenu je li određeni roditeljski stil funkcionalan ili nije jest koliko se njime podržava ili ograničava djetetov razvoj, njegove sposobnosti i identitet.

Ukoliko ste se prepoznali u ulozi prezaštitničkih roditelja možda možete ponekada, primjerice dok vam dijete vijugavo vozi svoj novi biciklić, stisnuti zube i pustiti ga da padne i samo shvati da se ništa strašno nije dogodilo. Uglavnom kada uče voziti bicikl voze dovoljno sporo da im se ništa neće dogoditi.
Pozitivan, afirmativan stil bio bi ohrabrujući roditelj. Oni djeluju kao podržavajući treneri, dajući adekvatan trening i izazivajući druge da preuzmu prihvatljiv rizik. Takvi roditelji su tu, pružaju podršku i pomoć, ali ne spašavaju dijete od svih mogućih zala.