Vladimir Nazor
Dramatizacija: Lada Martinac Kralj
Režija: Dražen Ferenčina
Lutke i scenografija: Mojmir Mihatov
Glazba: Mate Matišić
Koreografija: Sanja Petrovski
Oblikovanje svijetla: Ivo Nižić
Ton majstor: Mate Petričević
Inspicijent: Radojka Kozulić
Majstor scene: Robert Košta
Dramatizacija: Lada Martinac Kralj
Režija: Dražen Ferenčina
Lutke i scenografija: Mojmir Mihatov
Glazba: Mate Matišić
Koreografija: Sanja Petrovski
Oblikovanje svijetla: Ivo Nižić
Ton majstor: Mate Petričević
Inspicijent: Radojka Kozulić
Majstor scene: Robert Košta
Igraju: Juraj Aras, Zlatko Košta, Anđela Ćurković-Petković, Sanja Zalović, Asija Rebac, Gabrijela Meštrović-Maštruko, Dragan Veselić, Josip Mihatov, Vjera Vidov, Irena Bausović
Tehnička realizacija: Mojmir Mihatov, Darko Petković, Marko Ivanov, Gracijela Perović, Dragan Sinovčić
Šuma i njezine životinje prigrlile su "nejako čovječje lane", nadjenule mu ime Zlatokosa, i ono u šumi mirno i sretno odrasta. No, na žalost, nakon kratkog i spokojnog perioda suživota Anke i šume, kojeg kruni pojava bijelog jelena, ideala, iznimke, nečega za čime žudimo i što nam je neophodno potrebno, ali se rijetko ostvaruje, Anka/Zlatokosa i šuma prisiljeni su rastati se. Anka odrasta, Anka preuzima predodređenu joj ulogu u ljudskom svijetu: udaje se za Ulrika, postaje vranjska kneginja. Anka/Zlatokosa, vranjska kneginja, više ne razumije govor životinja.. Anku, a tako i sve nas, u našem vlastitom svijetu čeka točna i određena socijalna, društvena i rodna uloga. Anka od "divljeg djeteta" postaje supruga, kneginja i majka. Ta činjenica kao da u sjenu stavlja ono najdragocjenije: ljubav između Anke i Ulrika. Nazor sa tužnom završnom rečenicom koja glasi: "Vranjska kneginja nije nikada više vidjela bijelog jelena.", pokazuje vječitu čežnju za totalnim su-življenjem koje nam nije moguće postići.
